BezKontrole

Dobrodošli na moj blog

29.01.2018.

Ljepota je u očima promatrača

Znam da ljudi preko noći odrastu. Preko noći sazriju. Preko noći se promijene.
Nije to ništa neobično, stalno se dešava. I sama sam tako odrasla, preko noći.
Ali ipak ,bila sam to jutro baš začuđena.
Spavao je. Gledala sam ga. I bila nemalo iznenađena kad sam shvatila da više ne gledam u dječaka. Da dječaka više nema. Na krevetu ispred mene spavao je muškarac.
Otkriven i go do pasa, s jednom rukom iznad glave i licem okrenutim ka meni, spavao je mirno..... To tijelo imalo je sve predispozicije savršenog muškog tijela. Podignuta ruka otkrivala je snagu torza, koji se ravnomjerno dizao i spuštao u ritmu disanja. Širinu ramena otkrivao je mali jastuk, a gola prsa i ravan stomak činili su trokut u uzak struk koji se nazirao preko zgužvanog pokrivača. Mišići su bili pravilni, zategnuti, biceps opušten i čvrst. Druga ruka ležerno prebačena preko usnulog tijela odavala je snažnu podlakticu i mušku šaku. Lice, s bradom od nekoliko dana, izgubilo je dječačke crte.
Muškarac ispred mene imao je smiren i ozbiljan izraz lica. Spavao je siguran u sebe, i zadovoljan.
Gledala sam ga netremice. Gledala ga i u sebi ponavljala: Oh, Bože, vidi ga kakav je.... Nisam mogla pogleda s njega da skinem. Uživala sam u tom pogledu, uživala u njemu.
Iznenadila sam se. Jer, jos sinoć u taj isti krevet legla sam pored onog mršavog mladića. Odrastao mi je pred očima, u rukama, a ja nisam to prije vidjela.
Gledala sam ga i tražila dokaze da se varam, da mi se učinilo. Uzalud.
Gledala sam u muškarca.
Sviđalo mi se to što vidim.

29.12.2017.

Za oboje

Najdraži post na ovom blogu, koji ću tek nekad u budućnosti da objavim, bio bi mi taj da je on ostavio mene.
Da je krenuo dalje sa svojim životom, miran i sretan. Da nema ožiljaka, ni suza. Bez patnje i neprospavanih noci, bez povrijeđenosti, bez preboljevanja.
Da je jednostavno otišao iz mog života istom onom lakoćom kojom je u njega, bez pitanja i poziva, ušetao.
Moja bi duša tad bila mirna. Bilo bi mi dovoljno da znam da negdje postoji. Da diše pod istim nebom.
Ja bih patila za oboje, plakala za oboje, nespavala za oboje. Bila nesretna za oboje i preboljela za oboje. Mogu ja to.

22.12.2017.

Mirno spavamo

Uzvratila sam, priznala, rekla da više neću bježati niti spominjati raskide i ostavljanja.
Rekla da prihvatam da emocije postoje, da priznajem da smo zaljubljeni, da ne mogu da odem zauvijek, da ne mogu da ga ostavim.
Da ga osjećam. Da nas osjećam.
Bio je sretan dok sam govorila da mi je stalo, da mu je uzvraćeno.
Ovih dana mirno spavamo: On, jer ne zna da me boli. Ja, jer znam da njega ne boli.

06.12.2017.

I ruža i zmija

Nema više onog dječaka, koji voli svim bićem, dušom i srcem, koji otvoreno pokazuje emocije i iskreno nudi srce na dlanu.
Ovaj muškarac nikad više neće tako iskreno, bez pretvaranja, otvoriti srce i dušu. Neće spontano pokazivati ljubav, neće više nikad na taj predivni način ogoliti sam sebe i biti tako ranjiv.
Počet će razmišljat unaprijed, počet će igrat igrice, počet će bivat kao i svi ostali.
Znam da je to neizostavan dio u procesu odrastanja, ali zašto ja? Zašto JA sam bila ta? Ubila sam jedino biće kojem sam se naiskrenije divila, i koje sam mogla tako da volim....
Mog Malog princa nema više. Ubila sam ga.
I ruža i zmija.

05.12.2017.

Neposlana poruka

Evo deveti dan bacas te tuzne statuse, kačiš srceparajuće balade i javno patiš jer sam te ostavila. A ja sam se nadala da ćeš vrijeme razdvojenosti bolje da iskoristiš. Da razmisliš, da poradiš na sebi....
Nažalost, ti uopšte nećeš da shvatiš i sebi priznaš zašto sam ja otišla. Ne, nije to bio nikakav hir. Imala sam debeli razlog. Bolji (i gadniji) nisam mogla imati. A ti se ponašaš kao da ja tu sad izvodim nešto, testiram te, provjeravam ili se ženski durim.
Misliš da bih ovako postupila bez valjanog razloga? Misliš da bih samoj sebi tebe uzela da bih se tvrdoglavila, nešto dokazivala? Ti me nisi htio slušati na onoj posljednjoj kafi, nisi htio čuti ni priznati razloge zbog kojih odlazim, pa vjerovatno s istim tim porivom ni ovo nećeš pročitati očima i mislima kojima bi trebao. Nema veze, nije mi bitno jer sam ja mirna – znam da sam učinila sve što je do mene. Kao i mnogo puta do sad, dalje je do tebe. Još samo treba da učiniš što si rekao......
Pokušam se i ja sjetiti lijepih stvari, trenutaka nježnosti, ljubavi koju smo dijelili, i strasti... Ali...
Nema ničega. Sve lijepo je izbrisano, obrisano lošim ponašanjem. Ničega tu lijepog nema, ni poštovanja, ni razumijevanja, ni istinske brige.
Nije to ljubav!
Jedino sjećanje koje imam je ono na agresivnost, histeričnost, grube riječi, sukobljavanje, svakodnevne svađe za koje nisi imao razloga, ali si ga nalazio. Kao dlaku u jajetu.
Kad se sjetim party-ja na koji si me prvi put pozvao, jedino o čemu mogu misliti je izljev agresivnosti, scena koju si izazvao, i otjerao me... To nije emocija koju želim.
Kad se sjetim one noći kad sam, luda od želje, došla pred tvoju zgradu samo da te vidim, sve lijepo mi pomuti i obriše histerična rasprava koju si izazvao oko toga gdje ćemo se parkirat.... a to je bilo toliko nevažno u tom momentu. To nije razumijevanje.
Kad se sjetim da sam bila oduševljena što imaš kućnog ljubimca, jedino čega se mogu sjećati je da si udario svog psa i njegovog tužnog cviljenja i uplašenih okica..... To nije istinska briga.
Kad se sjetim noći u mom stanu kad smo se prvi put zajedno tuširali, pred očima mi samo postoje scene tvog neartikulisanog bijesa koje si napravio; I zlih, strašnih prijetnji, riječi i misli koje si ispoljio.... To nije poštovanje.
Kad se sjetim zajedničkog vikenda, jedino što mi je u glavi i pred očima je tvoje nekontrolisano ponašanje, i svađa u kojoj si me gurnuo tako jako da sam pala... To, definitivno, nije ljubav.
Kad se sjetim posljednjeg dana u kojem smo MI postojali, u ušima mi zvoni jedino ona užasna rečenica kojom mi prijetiš, koju ne bi trebao imati uopće u mislima, a kamoli je naglas izgovoriti. Rečenica koja ne bi trebalo da ti ikad, dok si živ, uopšte ni na pamet padne... Zar se to govori ženi koju navodno voliš i navodno poštuješ? Zar se to govori bilo kome? Ti ne shvataš ili nećeš da shvatiš koliko je to užasno i nenormalno.
Kad pomislim na naš zadnji razgovor, jedino sjećanje koje imam je ono u kojem ne prihvataš i ne priznaješ ni meni ni sebi ovu istinu, i ono u kojem je očito da nećeš o tom ni razmišljati, a kamoli pokušati to popraviti. Pomislim na sve ono što sam ti ranije govorila, i sjećam se da si ti na to samo isprazno govorio kako shvataš i kako će „od sad sve biti drugačije“. I ubija me činjenica da riječi nisi razumio, da si samo klimao glavom i pričao ono što misliš da želim čuti – dakle manipulisao da bi me zadržao. Manipulisao riječima, manipulisao osjećanjima, manipulisao ljubavlju, manipulisao nama.
Samo, svojim ponašanjem nisi uspio manipulisati, pa je ubrzo sve bilo opetovano i jasno ko dan.... A jedino čime si trebao i trebaš manipulisati je vlastito ponašanje. Nažalost, njega ne kontrolišeš.
Kad pomisim na tebe jedino o čemu mogu misliti je da si ti neko ko je u stanju udariti slabijeg od sebe. Neko ko se spreman fizički obračunavati kad mu nešto nije po volji... neko ko, na verbalni konflikt odgovara fizičkim, neko ko je, ispod maske finoće, nježnosti, pristojnosti, osjećajnosti, agresivna i nasilna zvijer. Zvijer bez samokontrole, bez osjećaja odgovornosti za svoje akcije i bez razmišljanja o posljedicama. To nisu uspomene i sjećanja kakva želim imati. A imam ih. Ti si mi ih dao.
Otišla sam jer neću čekati da me zvjer napadne, ujede ili ubije. Ili sve troje.
Otišla sam jer mi nisi dao izbora. Jer svoju zvijer hraniš umjesto da je kontrolišeš, dresiraš i pripitomiš. Jer ne upravljaš ti njome nego ona tobom. Jer čak i ne priznajes da ona postoji, a kamoli da se uhvatiš u koštac s njom.
Otišla sam jer ne mogu gledati gdje će te ona odvesti, neću da budem tu kad se to desi.
Otišla sam jer je to jedino s čime živjet ne mogu, preko čega preći ne mogu, pa taman crkla za tobom.
Jer, to nije ljubav. Onom koga voliš ne prijetiš, ne govoriš mu ružne riječi, ne psuješ mu. Onog koga voliš ne udaraš. Ni psa, ni ženu.

04.12.2017.

Živote skote

Ono kad čovjek tvog života nije tvoja srodna duša – a ti to shvatiš prekasno.
Ono kad ti se najbolja drugarica uda za bivšu ljubav – a ti kuma.
Ono kad konačno nađeš onog čije se riječi i djela poklapaju – a ti se iskreno moliš da je kreten.
I ono kad konačno povjeruješ i prepustiš se - a onda ti se molitva usliši.


<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
311

Powered by Blogger.ba