BezKontrole

Sve bitne prekretnice u zivotu dogodile su se bez nase kontrole. Da, htjeli smo na njih uticati, radili smo na tome, "kontrolisali" svojim ponasanjem i stavovima. Al, u biti, odluke koje smo donosili bile su jedine koje smo u tom momentu mogli donijeti.

20.11.2017.

Od prvog dana

Seks je vrhunski.
I tačka.

17.11.2017.

I'm back!

Stvari su se promijenile od posljednjeg vikenda.
Kako rekoh već, preboljela sam za dan, ono jutro u onom toaletu.
I kako rekoh već, volim se; volim ono što sam postala, ovo što sam.
Cijeli sam život zamjerala bivšem što me lomio da bi me jačao, što me jačao i radio mi stvari zbog kojih sam postala ovakva. A sada znam, odjednom sam shvatila, 20 godina poslije, da bih mu trebala biti zahvalna.
Mnogo više mi se sviđa kučka koju je od mene napravio bivši, nego ona plačljiva glupača koju od mene umalo napravi ovaj jedvapunoljetni dječak.

Proteklih dana osjetim kako se vraćam. Kako dolazim sebi iz svih pravaca. Kako mi se vraća snaga, sklapaju nazad komadići razneseni u paramparčad. Uklapaju se puzle raznesene svuda, bilo kuda....
Opet sam ja. Hello, welcome back, mnogo si mi nedostajala.

Ne, neću ga ostaviti. Kasno je za to. Kasno je sad za povlačenje iz priče, za ostavljanje da bih ga spasila, za čuvanje onog dječaka. Prekasno.
Otišli smo predaleko. Dopustila sam da mu se ostvarim, dječački san.
Nema više spašavanja, pomirila sam se s tim. Postaće muškarac pored mene i to je to. Kad to postane, ostaviće me. Tako treba biti.

Čudno je jedino to što sam odjednom shvatila da mogu i dalje da mu uzvratim emocije, i da ga volim. Samo na normalan način: da budem ja - JA.
Ustvari je čitava drama u mojoj glavi izazvana bila time što sam mislila da on ne može biti sretan pored mene ovakve, kakva sam. Da će mu kučka u meni uporno nanositi bol. Pa sam dopustila da probudi onu plačljivu glupaču.

No, sad, kad nema više ostavljanja, čuvanja i spašavanja, i kad nema više one glupače da smeta, sad mogu s njim da budem ja - JA. Ako me želi pored sebe, nek me prihvati kakva jesam. Ako me voli, kao što tvrdi, nek voli moje pravo JA. Nek me voli ovakvu.
Nek odraste, spasa mu nema.

Bit ću tu. Da pokrenem to. Da olakšam.
Da budem kriva. I da mi na kraju bude zahvalan.

16.11.2017.

In Memoriam

POSLJEDNJE ZBOGOM

16.09.1995 - 17.09.2017
jednoj velikoj, ali štetnoj ljubavi...

POČIVAJ U MIRU

14.11.2017.

Divlja

Jedna sam od onih koji se namjerno izgube u ulicama nepoznatog grada.
Koja hoda po pokretnim stepenicama.
Koja ne zazire od slobodnog pada ako mu je uzrok slobodan let
Koja otpliva predaleko od obale samo da bi uživala nasamo s morem
Jedna od onih što uživaju u brzini, a preziru pojas
Koja bira kafanu umjesto momka
Koja uživa u vjetru i talasima
Koja ne može zamisliti život bez muzike, niti muziku bez plesa
Koja voli kao da nikad neće otići i odlazi kao da nikad nije voljela
Jedna od onih kojima je čaša uvijek polupuna
Kojoj prazan stan nije samoća, nego sloboda
Koja bi bez razmišljanja kupila kartu u jednom pravcu ako taj pravac vodi u tropske krajeve
Koja ti da srce, a uzme ti dušu.

13.11.2017.

Onaj pravi

A možda nije poenta on, nego ja? Možda on ima misiju, ulogu u mom životu, čija svrha nije da opet patim, da opet proživljavam nemoguću ljubav.... Možda je njegova uloga da mi vrati vjeru u nju.
Možda je on tu da bih ja shvatila da ipak nisu svi isti, da nisu krivi svi što više ne volim nikoga, ne vjerujem nikome i ne dajem ništa, da me podsjeti da sam ja prva protiv kolektivne odgovornosti, i da je krivnja uvijek individualna, nečija, a ne masovna i svačija.
Možda nisam poslana ja njemu, nego on meni: da me podsjeti da onog koji jeste kriv treba da izdvojim, da uprem prstom i kažem: „To što ti nisi valj'o, što nisi znao cijeniti ljubav, nit je dati, nit je prihvatiti, ne znači da ja ne trebam više nikom emocije pokazati, ne znači da se ja trebam ljubavi odreći. To samo znači da sam ja jača, a ti gubitnik“.
Možda je tu da mi pokaže da ne trebam biti razočarana u ljubav, nego u ljude. Ne, ni u ljude, nego u onog nekog, koji nije bio sposoban istinski voljeti. Nisam ja razočarana žena, nisam ni hladna. Samo nisam za svakoga. To sam oduvijek znala. Samo me on na to podsjetio.
Može li biti slučajnost što je ušao u moj život baš u ovom momentu? Možda bih pukla pod događajima da nije bilo njega, poludjela, možda bih bila u depresiji, možda bih se slomila.... Možda mi je baš poslan da me sačuva u ovoj oluji, da mi da snagu, da mi ulije vjeru, da mi skrene misli na lijepe stvari u životu, da shvatim da život nije prestao, nego počeo, da mi pokaže da mogu opet voljeti, makar negdje u Sibiru.....
Zar je slučajnost što je bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, sa pravom pričom i pravim ponašanjem?! Ne vjerujem u slučajnosti.
Uostalom, pa šta ako nemamo budućnost, pa šta ako ne možemo biti zajedno, pa šta?! Zar je bitno kad nam je stalo? Zar nije život ono što ti se dešava sad i ovdje? Zar, na kraju, nije to jedino i bitno – sad i ovdje. Jer, prošlost promijeniti ne možemo, a budućnost... ko zna šta je tamo?! Eto, planirala sam 22 godine, vjerovala da ce prije da se spoji nebo sa zemljom nego da mi nećemo biti skupa, pa šta bi? Gdje je sad ta budućnost u koju sam ulagala sebe, koju sam planirala i gradila?!
Zaljubljeni smo, ludi, bolesni od nedostajanja iako smo po 20 sati zajedno.... Zar trebamo pred tim zatvarati oči? Pa šta ako je ništa? Ništa je u očima drugih. Ipak je nešta. Ipak je sve! Nama je sve.
Pa šta ako je trenutno? U životu je sve trenutno, sve je prolazno..... I sve relativno.
... pred nama nisu godine, al' mogu biti najdulji sati....
Mi imamo te najdulje sate. I prekratki su nam. Zar to ne govori sve?
Prekrasno je da ne bi bilo od Njega. Ovakvo nešto mora biti od Njega. Možda mi ovaj dječak nije kazna, nego nagrada. A ja se bojim biti sretna. Možda ovog puta nema oluja ni uragana..... Zamisli!
Zar nije bolje jedan dan sa pravim, nego čitav život s pogrešnim? Zar nisam oduvijek u to vjerovala? Zašto pravi ima 22 godine i zašto nije uopće postojao kad su meni bile 22, samo On zna. A čudni su putevi Njegovi..... Čudni, ali predivni.
Hocemo li iz ovog imati ožiljke ili nježne uspomene, do nas je. Možda više do mene jer ja sam ta koja se otima, rezonuje, razmišlja previse, filozofira, popuje..... Ako on svlada poriv da me stavi u džep i nosa sa sobom, savladaću i ja poriv da ga ostavljam uporno i da a priori odbacujem emocije.
I ljubav, u kojoj mi duša uživa i liječi se.....

13.11.2017.

Vikend

Vratili smo se tamo gdje je sve počelo. Gdje smo prvi put bili sami, gdje smo se prvi put odvezli van grada, gdje smo prvi put zajedno ležali, gdje smo se prvi put grlili dok je vjetar kršio grane i nosio lišće silinom oluje, i dok je kiša padala bjesomučno, u svim pravcima, a sunce probijalo kroz oblake i činilo nestvarnu dugu kroz nevrijeme. Tamo gdje sam ga prvi put poljubila dok se nebo sastavljalo sa zemljom.
Nisam mislila da ću se ikada tu vratiti.
Ali, dugovala sam si to. Tri nezaboravna dana i dvije noći na tom mjestu, u kojima je bilo svega i svašta: ljubavi, suza, malih noćnih razgovora, plesa, pijanstva, smijeha, svađa, provoda....
U ta 3 dana i 2 noći proživjeli smo što drugi ne dožive za 3 mjeseca ozbiljne veze, što i nije ništa novo. Već sam se navikla da naša priča ide 300 na sat. Mada me je toga i strah, te brzine kojom se sve dešava. Ovakve priče uvijek završe nekom dramom (ili sam ja pročitala previše knjiga i gledala previše filmova). Ove nemoguće ljubavi nikad ne završe akteri, nego viša sila, nešto ih silom rastavi, neka okolnost na koju ne mogu uticati, neka situacija, neki obrt izvan kontrole; završe nekim incidentom, nekim sranjem, nekom (ne daj bože) tragedijom. Ali, ne završe nikad dobro. (ili sam premalo knjiga pročitala i premalo filmova gledala).
Danas mi se od jutra plače. Cijeli dan mi stoji neka nepoznata težina na duši. Osjećam se ko u nekom filmu, knjizi, gdje sve neminovno vodi u ambis; I to glavna junakinja vidi, zna, osjeća i predosjeća, ali nema snage da se iz tog izvuče. Ipak se zavarava da sretni krajevi postoje i srlja u propast. Taj čudni filing me drži cijeli dan.
Previše je sve intenzivno između nas.
Plače mi se cijeli dan. Naravno, suza nema, samo breme. Nisam baš dobro. Vrtila sam u glavi protekli vikend, a najviše ono plakanje kad smo se vratili iz kluba.
Pa dobro, desi se meni svakih 15 godina da se napijem ko žensko, zaključam u wc i plačem. Ovo mi je treći put u životu. Žao mi je što sam mu priredila tu scenu, ali bila sam previše pijana da se suzdržim. Odnosno, bila sam toliko pijana da sam zaboravila da je on tu. I da me, naravno, čuje kad jecam i plačem na sav glas u toaletu.
Tu noć bila sam svjesnija nego ikad naše razlike u godinama. Tu noć me strašno pogodila njegova prepiska s drugom u klubu. Nije mi je trebao pokazati. Tad sam odlučila da se napijem - i prebolim. Da se zaključam i vrištim do neba. Da izbacim iz sebe, da ne bih poludjela.
Danas mi je jasno da sam to mogla uraditi i sama, kući. Da sam se, evo večeras, mogla napiti, zaključati u wc i ridati dok ne prođe. Ali, nisam, ubile me te poruke između njih dvojice.
Od jutra mu želim reći zašto sam pila i plakala, i kako sam opet preboljela za dan...Kako želim da usporimo, stanemo, napravimo pauzu sa svime. Kako mi treba prostora, kako mi falim JA! Ali, on mi je tu piskarao poruke cijelo jutro, nije mi dao da mislim, da smislim, da svarim, da posložim....
I onda se pojavio i slomio me. Opet.
Sve mi se čini da sam ja ta koja neće preživjeti ovu vezu. Možda bi mi bolje bilo da se počnem brinuti za sebe, nego što se brinem o njegovom odrastanju. Od toga ga ionako niko ne može sačuvati.

....Taman kad laži prećutim i hrabrosti skupim da ti ime precrtam,
radim sto najbolje umem, puštam ljubav da umre neki drugi dan...

10.11.2017.

Za ljubav suviše slaba

Čudno je to kako se dičim hrabrošću, a bojim se njegove ljubavi.
Vozim sinoć kuci i razmišljam kako nisam sva svoja pored njega.
Od kako sam sa njim, samu sebe ne prepoznajem, pretvorila sam se u nešto što nisam ja. Uz njega gubim sebe.....
On to radi, samo ne znam kako. I ne znam kako dozvolim, jer znam da ne dozvolim, a ipak je tako....
Uz njega, više nisam ja. Nisam jaka, nisam hladna, nisam više nedodirljiva. I to mi smeta. Slušam balade, a mrzim ih, čitam ljubavne citate, a prezirem ih. Razmišljam o ljubavi, a ne vjerujem u nju....
Pored njega više ne znam ni vozit, a profesionalac sam. Nikad nisam imala udes, ni skrivila nesto u saobraćaju, nikad ni grebnula auto, nikad kaznu platila (osim za brzu vožnju, to se ne pika). Sinoć na praznom parkingu udubim spojler....
To me baš pogodilo. To me vratilo u stvarnost - kao deset šamara, kao hladan tuš. Kao dobre batine dijete, kad ih ono baš zasluži.
Vozim kuci,a pogled mi suze mute, stanem na proširenju, ne vidim kud idem. Zapalim. Popizdim. Na sebe, na svoju slabost, na odluke koje nisu moje, a donijela sam ih. Na bespomoćnost, na glupi osjećaj u grudima kojem ne znam ime - volim i bolim.
Jebeš ovo, mrzim ovaj osjećaj. On me oslabljuje! Kako sam se razmekšala, to je katastrofa. Nemam više snagu volje, nemam čvrstine. Jačala sam se 15 godina, radila doslovice na tome i na sebi, trenirala karakter, trenirala osjećanja, izdresirala sve. Naučila kako da me ne boli, da me ne dotiče. Jaka sam žena. Bila.
Jačala sam se 15 godina, a on me raspilavio za 15 dana. Vratio na početnu tačku plačipičke. I haj ga ne ostavi!
Prestanem pizdit, saberem se, ugasim cigaru, upalim auto. Dodjem kuci i dočeka me njegova poruka: da je zbog mene smiren i sretan, da sam ono što mu je trebalo, da je sa mnom konačno svoj.
I pred očima mi scena iz auta, od maloprije, kad mi suze mute pogled, jer sam ja s njim sve suprotno. Srce mi u grlu lupa. Po ko zna koji put njegova me poruka razbija na komade. Lomi me. Tako to radi, eto.
Čitam poruku, krvarim.
Ne mogu podnijeti ljubav, suviše sam slaba.......

08.11.2017.

Komadići duše

Neka je noć posebna, neka strasna. Neka mirna, neka nam je glasna.
Neka je magična, neka noć je nježna. Poneka burna, ali svaka je jasna:
Da luda sam za tobom, riječ ženska časna ❤

08.11.2017.

Mlad i lud

Ti mu daš komadiće duše, on ih postavi na fejsbuk.....
Tako mi i treba, kad gazim preko sebe.....
#jebotiljubavmater

07.11.2017.

Skupa bajka

Ležim pored njega, mirna, predem.....a u grlu knedla stoji.
Pitam se, al svaki put, kolika će biti cijena ovog zadovoljstva. Čime ću biti kažnjena?
Nikada se nisam jednom nasmijala, bez da sam triput oplakala. Svaki me osmijeh koštao, svaku sekundu sreće sam platila danima i sedmicama nesreće. Svako „dobro mi je“ vratilo mi se lošim situacijama i događajima, olujama. Ne, nije to emotivna stvar, tipa bilo mi lijepo, pa sad, eto, plačem. Meni se doslovice svaki put život rastrese iz temelja raznoraznim neočekivanim problemima i okolnostima koji mi se neizostavno dese nakon „dobro mi je“. Nebo mi se sruči na glavu takvom silinom da zaboravim i da sam bila sretna, a kamoli s kim i što. Sreća pa nisam često sretna.....

Pokušavam otjerati loše misli. Znam da će oluja i haos doći. Razarajućim intenzitetom. Čekam ih. Bit ću spremna.
Do tad, predem na njegovim grudima. Upijam ga, njegov miris, dodir, filing koji mi šalje u tišini..... Zatvorenih očiju prepuštam se ovoj ljubavi, zaboravljam na sve......
Nekako sam, u nekom flash-u, shvatila da sam se odjednom našla u vrtlogu strasti i ljubavi.... Jer, on nije odustajao od mene. Na moje zahtjeve da svedemo našu priču u seksualni okvir, on je davao - ljubav. I što sam ja više dizala ručne, dizala zidove, on je jače grlio, ljepše ljubio, nježnije volio.....
I u jednom momentu, oko mene je bila sama ljubav. Pure love. Potpuno me obavila, bila svuda, nježno mamila, milovala... Odjednom sam je bila svjesna cijelim svojim bićem.
Htjela sam je zaobići, proći kroz nju kao da je nema, željela sam je izbjeći...... Ali bila je u svakom uglu, u svakom pokretu, u svakom dodiru, pogledu; u svakoj našoj kafi, u svakom izlasku i u svakom sexu. Kuda god sam potrčala pobjeći, ona je bila tu, stvorila se ispred, iznad, ispod, svuda oko mene. Kako god sam je htjela zaobići, dočekala me s druge strane, iz drugog ugla i pitala: Pa to sam ja, Ljubav, zar me zaista ne želiš?
I u jednom momentu sam se prepustila, odustala od borbe, odustala od negiranja..... U jednom momentu sam povjerovala da je iskren i da je to stvarno ljubav. I u tom momentu mi je bilo manje bitno, nebitno, to što je izazvana željom, što nije prava.
Nismo ni mi pravi. I mi smo iluzija, mi smo bajka.
Najljepša.


Stariji postovi

<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


NIČIJA NA ČELU MI PIŠE

KOMADIĆI DUŠE
Pišem jer moram da kažem. A ne mogu njemu.

I NE OKREĆI SE SINE
Premlad si za moja sranja. I stanja. Bježi gdje te noge nose. Bježi!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5337

Powered by Blogger.ba